mica snajperica:-)heh

eto ljudi moji,da ziva istina...od juche sam ja baba...18 mi je uvijek bila daaaaleka brojkica,uvijek sam mislila nema shanse da dozivim 18.u al eto je ,to pred moji vratima,tj. vech mi se uvalila u kuchu i izvalila po njoj i po mom zivotu ko da je doma.a nemosh ju sterat,moljac jedan...imala sam najljepshi dochek rodjendana,frendica me nazvala na mob i prichale smo tako sve dok nije bilo 00:00 i odvalile se derat i vrishtat.s nikim neb radije dochekala 18 nego s njom...mish moj mali...svi ali ono SVI mi govore uporno da mi se nish ne promijeni nakon 18e ali meni je,ja se bash osjecham genijalno,slobodnije,zrelije i sad sam facaaaaaaaa...danas idem u ZABAC kupit tequilu i josh nesh ostalih sokicha za frendov rodjendan danas.i on je danas u nashoj lizihepi brzdej kresho...sad vech i legalno mogu ich u sex shop,vozit kamion,tetovirat si na guzu "screw u damn world" i slichne pizdarijice...joj jedva chekam da me neko pita za osobnu.bwuahaha...al znam da che sve ovo polako izgubiti svoje chari i ljepotu koju sada poprima...e nisam vam isprichala kako mi je majka moja chestitala rodjeni mi dan.dakle,sjedim ja u sobi pol sata nakon ponochi i chujem nju kako dolazi i digla se ja sad idem ju zagrlit,chestitat che mi i poveselit se samnom shto se sad mogu iselit iz kuche,kad ono zajeb.uletila ona u sobu i poviche iz petnih zila PICHKA TI MATERINA,SHTA SAM JA REKLA,GONI SE U KREVET,SUTRA SE DIZESH U PO 7 I IDESH S BRATOM U SHKOLU i zalupi dostojanstveno vratima.ma ljubim te mama,dala si mi 200 kuna ujutro i podsjetila me josh jednom da SE SAD MOGU ISELIT!
ok ljudi moji kolko vas ima,idem sad malo ponovit filozofiju i prochitat lektiricu...budite lijepi dobri i pametni dok ste mladi...nesh me uvatlo u krizima...u jebote,BORE!shitara...

       

zivio tako jedno jedan indijski kralj kojemu je nekim chudom palo na pamet da pozove na dvor tri slijepca.tri slijepca koja su svaki bili iz zemlje u kojoj nikada nitko nije chuo za slona.apsolutno nisu imali pojma o tome shto je to slon...to im je bio neki apstraktan pojam...blage veze nisu imali shto je to,nitko im nikada nije spomenuo rijech SLON.doshli oni tako jedan dan na dvor i kralj zatvori njih trojicu same u sobu sa slonom i reche im da imaju 10 minuta u sobi sa slonom i koji bude najblize tochnom odgovoru na pitanje SHTO JE TO SLON dobiva ogromnu nagradu,novac,zivot na dvoru,zene...ma ono SVE! ostali oni tako sami sa slonom,njih trojica i bacili se na prouchavanje slona...prvi slijepac pochne prouchavati surlu,pipa ju,gricka,struze po njoj,mirishe ju,kucka po njoj,vuche,udara,pushe u nju...ma nema shta nije radio s njom(mala digresija-hehehehe slijepac koji siluje slona!) enivej,drugi slijepac se uvatio prouchvati slonovo uho...lupa on po njemu,gricka ga,gladi,grebe,isto ko i prvi...dobro...trechi pak se uvatio slonove noge...prouchava on nju isto ko i ova ostala dvojica(da sad opet ne pishem da ju gricka gladi gura i slichno...jare jare...)...proshlo 10 minuta.dolazi kralj i pita prvog SHTO JE TO SLON.on kaze SLON JE ZIVOTINJA JAKO NALIK NA ZMIJU...dodje drugom SHTO JE TO SLON, a on che SLON JE NESHTO JAKO NALIK NA PALMIN LIST S TVRDOM KOZOM...dodje on trechem SHTO JE TO SLON, a on che SLON JE STABLO S JAKO MEKOM KOROM...vidi kralj sva trojica debili,nemaju blage veze shta prichaju i ne da on ni jednom nagradu...
whats the fakin point ove priche???e pa...tezak je point,navodi na razmishljanje i potiche pomalo strah i zbunjenost(taman za mene)...zamislit chete se.i ja sam.sve je postalo relativno nakon ove priche.naime...zapitajte se...da li smo mi slijepci ili kraljevi u ovome svijetu.da li znamo samo onoliko koliko mozemo znati?da...ali da li je to tochno.slijepci su dali sve od sebe i prouchavali slona,ALI prouchavali su samo jedan dio slona i na temelju tog jednog dijela zakljuchili shto je to slon,shto je to slon kao cjelina...shvatili su ga kao cjelinu,da,shvatili su ga kao drvo,list palme i zmiju.postoji li vishe od ovoga shto smo mi,shto nas okruzuje,postoji li vishe od onoga shto znamo,shto mozemo znati?vladaju li svijetom ne ljudi,nego zavjere i tajne?smije li nam se ON?ako ne on,tko se smije?
SVIJET JE NASHA PERCEPCIJA,a da li je nasha percepcija svijet?mi vidimo 3 dimenzije,zar ne...mi vidimo boje koje zapravo ne postoje,zahvaljujuchi razvijenosti(ili ne?!) nashega oka...pchele vide vishe boja od nas! fak! shto je to shto nas okruzuje??? gdje smo mi i tko smo mi...ovakva pitanja bole...bole jer smo svjesni svoje nemochi i toga da je u moch nechemo pretvoriti.bojimo se i zato se trudimo...ali ne znamo jer raspolazemo sredstvima koja su nam dostupna.ne mogu znati koliko je dimanzija oko nas jer nisam u moguchnosti saznati,nemam sredstava.nitko nema.da li je zemlja okrugla?ja kazem da je jer mi tako drugi govore...da...
da li smo mi slijepci ili kraljevi...pita vas moj profesor iz filozofije

       lijena sam pisati nove postove,lijena sam sjesti za komp...e pa ako sam lijena za sjesti,onda znate koliko je satiali eto ponovno moje uspomene i safri duo "the bongo song" su me ponukali da postanem malo aktivnija u svome zivotu i da s kaucha skochim malo sjesti za komp.uspomene na shpanjolsku,na portugal,na Downunder,uspomene na ljude i mjesta,uspomene na ljeto.hm.moje ljeto.svako ljeto je Moje Ljeto,svako je posebno po nechemu,proshlo sam zavoljela,ono prije letjela,ovo provela u zimial svako ostaje u sjechanju zahvaljujuchi ljudima koji su me okruzivali za to vrijeme.ljudi,da.ljudi su kul...volim ih.oni su ti koji che ti boravak uchiniti lakshim,tezim,ljepshim,posebnijim,tuznijim,bolnijim.samo ljudi koji me komentiraju ovdje chine mene zanimljivijom osobom.zamislite situaciju...pleshem u madridu u clubu ,mokra toliko da sam po nogama osjetila kako mi kaplje znoj sa chela,al point je u tom da pleshem...i dobro...pleshem ja,pleshe ricardo...zashto bismo plesali sami...jel...aj pleshemo mi zajedno,nije nam trebalo dugo.dechko nije visok,reper(ne palim se na repere),nish posebno u faci,ok pleshe,tijelo moze proch al nije bombastichno...al ja ne mogu prestat plesat s njim,on je stalno nasmijan,on je toliko simpatichan,toliko me osmijeh privukao...tako je bio iskren...mislim sad ja pricham tu o nechijem osmijehu,ko da sam otkrila fakin toplu vodu,al znate ono kad neki trenutak,neka glupost,sitnica,bezvrijedna,toliko ostavi trag,toliko vas zaintrigira,potakne na razmishljanje o nekim filozofijama ovoga svijeta...to volim,volim takve sitnice...i vi isto?...da i enivej,ja sam bila fascinirana time koliko me privukao samo zbog osmijeha,pogleda me i nasmije se od uha do uha,onako lijepo,bash da se osjechate lijepo.ja sam se osjechala lijepo.najssssssssssssssssssss.svatko voli kad vidi da mu se netko nasmijao(ne da mu se smije,da neb krivo shvatili pojedinci)...pa zashto da ne? daj nechemo bit sebichni,ajmo se smjeshkat jel....khm khm...

znate ono kad razmishljate o nekomu ili se sjetite nekoga i zamislite ga s nasmijanom facom i samo tako ga i mozete zamisliti...mmmmmmmm...tako ja zelim da ljudi misle na mene...to je lijepo...
moj posao je misliti na ljude koji su mi daleko,moj posao je odrzavati ih postojanima gdje god bili,ne dopustiti da ostanu samo tamo gdje su fizichki<<<----pa ja imam posao...jest da mi placha nije neka.hehe

       srednje ime mi je Zbogom ljudima koje volim...ili ljudima koje manje volim...al uglavnom ljudima...sutra opet putujem,putujem u shpanjolsku i portugal.ovoga puta chu samo rechi bok mama,vidimo se,napokon nechu biti na rubu suza.tolike sam kilometre u svome zivotu proshla,to je lijepo,divno,divno je putovati ali teshko zadrzati SAMO uspomene.one bole,one isto tako i nasmiju,volim ih,kada boli znash da je bilo vrijedno.moja lana...zagrlila bih ju i popila rum colu nakon bruschetta od kojih bih opet po 567 put dobila srachku...ona to zna,tamo dolje na drugoj hemisferi.dnas sam opet izgrlila ljude do kojih mi je stalo,opet chu ih vidjeti...moji brodjani...vech mi fali On...opet sam bila s njim sinoch,njegova cura ne zna.opet mi je prvi,prvi koji je prevario curu sa mnom ovaj put.misim na njega,a to nisam dugo.uchinilo mi se danas kad sam ga poljubila i odaljila se od njega na stanici i krenula prema busu...uchinilo mi se da sam vidjela suze.naglo sam se okrenula i pogledala ga,opet mi je stalo.u brodu sam bila jedan dan a vidjela toliko ljudi...lijepo je kad vidite da vas ljudi i nakon 4 godine nisu zaboravili.to je osjechaj.al slijedi ono Zbogom,to masno Zbogom.ALI onda slijede uspomene,slikice na mobu,slikice na kompu,iskustvo i da uvijek postojo ono masno Kako Je Lijepo Vidjeti Te Opet...Napokon...zivim za to...        

       ja pishem ovaj post sa jaruna iz svoga stana(tj.maminog i tatinog stana,ja sam ovdje samo sticajem okolnosti:)...da ,pishem vam od kuche,ne kuche nego KUCHE!probudila sam se maloprije nakon 13 sati spavanja.nisam spaval 30 sati!whoz the man!jei...u fakin avionu od kuala lump. pa do londona sam 13 sati sjedila kraj neke japankice koja je smrdila na fakin bijeli luk...chula se ko da se kupala u njemu.ja sam uspjela zaspat na sat ili dva.nije vazno...enivej i enihau chudno je,jako chudno opet se vozit u tramvaju,pazit shta pricham jer me ljudi zaista razumiju,smijat se s jaranima svojim,probudit se u svom krevetu(mada mi je soba u krshnom stanju jer zashto bi moja spremila moju sobu kad je lakshe od nje napravit jebeno skladishte,fak)...plakala sam kad sam ishla i marina je.znate ono kad nekoga zagrlite i po njegovim pokretima skuzite da plache i onda se i wama smoche ochi,a kad josh pogledate tu osobu i vidite njen crveni nos od shmrcanja i zamagljena oka...onda ste tek gotovi i onda mi ona josh kaze "mish moj mali".zapamtit chu za stalno shto mi je zena na vratima za avion rekla "hard goodbye?",da hard...a marina onda javi mom tati da je marijan kada sam ja otishla otrchao u wc na aerodromu i plakao,oduvijek zeli imati kcher...mozda osjecham pomalo krivicu jer sam u njim nashla drugu obitelj,tj. krivicu prem svojoj "obitelji".bash mi fi ali zvuk marininog mobitela,ne pushtaju je na miru:),fali mi lucasovo "a ne,barbara,ti chesh se sada igrati samnom":),fali mi kada marijan skupi ochi i sagne glavu dok mi se smije i fali mi kad dino uleti u kuchu i ravno otrchi do svog yamaha kul motora "samo da ga malo vidi":)opicheni su skroz na skroz i zato su posebni...lana me jucher nazvala,kako sam bila sretna,lijepo je znat da je ljudima stalo i kad nisam tamo,lijepo se osjechash.lana pleshe ko prava,njen mi se zivot chini kao jedna velika pricha,ono kada jedva chekate sda zavrshi jedno poglavlje kako biste mogli chitati sljedeche...toliko sam se smijala s njima,chak sam imala sljedechi dan upalu mishicha na stomaku(kojih mishicha?)vanja me tako nasmijavala dok je prichala...vishe pricha rukama nego onim organom kojim bi trebala,genijalka:)zasluzuje najboljeg tipa!falit che mi moje pete i subote naveche "di chemo sad?","a fak,barbaru tamo neche pustit","e tamo kacha zna nekog tipa na vratima,legenda!".chudno mi je sad wamo opet,chudno je.

hey ljudi moji evo vratila sam se juche oko 6 sati kuchi...vau vech sam pochela govoriti kuchi,ispravak netochnog navoda-vratila sam se u perth,ne kuchi.moja kucha je u zagrebu(kolko ja znam)!u melbourneu vam ne moram ni prichati kako je bilo.savrshenodoshla sam i ostala paf!znate ono kad gledate na filmovima one guzve na cestama i ogromne zgradurine koje izgledaju kao da che oblak zapeti za njih?e tako vam je tamo.toliko je urbano i visoko...predivno...btw ja obozavam takve gradove,zato volim i zagreb.melbourne me dosta podjsecha na zagreb u stvari.tramvaji piche, ljudi trche ko blesavi,trgaju se za robu na rasprodajama,para shika iz kanalizacije.totalno je ubrzan zivot,nema chekanja i chaskanja.PICHI kud te noge nose.uzivala sam,osjechala sam se kao kod kuche.otishla sam na faks njihov,junivrziti ov melburn.majko mila!neshto prekrasno,nemogu vam to opista,imam slikice ali chu ih stavit chim otkrijem svojim vjeshtim prstima gdje ih je marijan stavio,u koji folder.ja nisam mogla prestati gledati u nebo,u te zgradurine i rijeku Yarra i ljude razlichitih rasa...chovjek kod kojeg smo ostali tih par dana mi je rekao da se i on sam pocheo diviti melbourneu i njegovim posebnostima kad je vidio mene kako gledam sve to i skachem po gradu od sreche ko budala.znate onaj osjechaj kad znate da ste na svom,da je to TO,da tu mozete provesti ostatak svoga zivota i uzivati u svakom danu koji se probudite?ja sam inache takva da mi sve jako brzo dosadi i onda nakon par tjedana ili mjeseci...ok bilo je dosta ovdje,ajmo sad nesh drugo radit,ajmo negdje drugdje pichit...ali ovdje bih mogla...fakin anbilivbl...neki taj grad ne dozivljavaju tako intenzivno kao ja,ali to sam ja.mene to raduje i neka,pa mora neshta,zar ne.marina se na sve to nasmijala kad je vidla mene kako sam sretna dok stojim kraj kineza koji maznjavaju sushi i gledam u muzej na kojem velikim slovima pishe Picasso...ljudi dozviljavaju situacije drugachije,nekog obraduje kinez sa sushijem, nekog kinez s ogrlicom od 24 karatnog zlata,a nekog samo kinez.po tome smo posebni.picassova izlozba je bila sjajna,iako ja ne volim bash neshto izlozbe...protutnjala sam po muzeju kao vjetar, jer mislim da nema smisla stati pred svaku sliku i pomno ju promotriti i pokushat i neshto zakljuchiti iz te slike kad je vech sve otriveno,znachennje svakoga djela.nije fora potvrditi poznato nego zanegirati poznato,a ja nisam bash neki ljubitelj umjetnosti,pa nek se takim stvarima bave eksperti.ja chu za to vrijeme prinosit zrtve faksu u melbourneu i kinezima sa sushijem.
vidjela sam Zenu koja plache,Doru Maar i sve ostale deformirane jadne zene koje je picasso zakeljio na zid i dobro,idemo dalje,vrijeme leti...

       poshaljem ja juche oko podne esemes johnu; cof today? jerbo mi je duzan jenu kaficu vech cijeli tjedan.on je narawno pristao da se nadjemo chim zavrshi s uchenjem za faks sutra(tj. danas).pokupio on mene oko 9 i oshli mi na nashu famoznu kaficu.btw kava im je wamo predobra,pila sam mocha s bijelom chokoladom ...pa si wi mislite i budite ljubomorni...envej,popli mi kavu,rasprichali se,smijali,ogovarali,bla bla jare jare i oshli na plazu,tj. ne na plazu,u neku luku i tam sjedili nekih sat i po wremena.jebote chuko garawi shta na susjeda laje!nisam glupa,skuzila sam da pokushava nesh,ono mic po mic.porblem je samo u tome shta on mene ne zanima na taj nachin iako je dechko stwarno diwan.u zadnje wrijeme imam prewisoke kriterije,mora bit sawrshen da bih ga uopche poljubila.jebiga...al nechu odustat,nechu past na njega.ne zelim ni s kim bit owdje najvishe iz razloga shto ne dopushtam da se dogodi isto sranje kao s dejvidom(ak ne znate prochiajte post koji sam namjenila samo njemu,tam negdi dole).NEMA TEORIJE!il chu bit s nekim ko je iz zabrega il nechu bit s nikim i umrijet chu sama u swojim wlastitim govnima.zelim se druziti s johnom i dalje,on me uvijek oraspolozi i ima tako slatke i genijalne esemesove...znate ono kad se na neki esemes nasmijete od uha do uha i osjechate posebno u tom trenutku...al ne zelim da on moje prijateljstvo shvati na pogreshan nachin...ne dam se ja...danas iem u melbourne,za nekih 2,3 sata i bit chu tamo do nedjelje i nechu se s nikim wamo widit...kme kme...bash su mi neki ljudi wamo prirasli srcu i sranje,opet chu ih morat ostawiti...stalno,ali stalno napushtam ljude koje zawolim...ali lijepo je shto ih ne zaborawim...       jucher sam bash gledala za faks wamo i trebala bih danas prije puta il next tjedan otich do tog Junivrziti ov Western Ostrejlja i prijavit se da bi doshla wamo na godinu...neb trebo bit problem jerbo ak platish dobro doshao si...sranje...al ko ga shljivi..jedino che bit teshko opet ostavit sve mi drage i predrage ljude!pufam was!!!!!!!!!!!
btw owo je moj zadnji post do sljedecheg tjedna jerbo ewo odoh za par sati pa mi ostawite komentara puno puno,cijelu hrpu...falit chete mi!!!!:-)